mlad i zelen nadzirač izbora

Juče sam obavio svoj dio dužnosti, u velikoj mašineriji za trošenje novca poreznih obveznika u BIH, zvanoj lokalni izbori (ne znam puni naziv, mojne me daviti zbog toga). Radivši kao nadzirač u mobilnom timu koji obilazi stare, bolesne, nepokretne sugrađane Banja Luke, nagledao sam se svakakvih drekova i propusta koje mi (so called) normalni građani vršimo nad tim ljudima. Ali nije ta priča sada bitna. Bitna stvar je da ti ljudi uništenih tijela i mozgova, praznih stomaka, onako negledavši spisak uopšte zaokružuju njega/nju, i uz več sada klasično pitanje za koga da glasaju, hoće li im on/ona asfltirati put uplatiti zaostale, i već onako male invalidnine. I onakvim bolesnim, promrzlim, vještačkim rukama zaokružuju imena. A oči im uprte u nas (mobilni tim), kao da nas mole da ih ne tučemo ako pogrešno zaokruže. U frižideru,... ma kakav frižider, oni to nemaju.... U ostavici nemaju ni kore kruha, ali televizor gori, i on/ona galami, da su im nacionalni interesi  ugroženi, da postoji pravi put, da ovaj grad može bolje, da se probudi, i da izađe na izbore. Muka mi je i koliko sam puta ja okrenuo pogled od njih kad zure u mene, kao da me mole i da traže da im donesem spas. Njihova nada - mladić od 26 godina koji nosi glasačku kutiju i brdo papira (nepotrebne evidencije, koja vjerovatno ništa neće trebati onima koji su je iskucali/ištampali/dali meni da je nosim), gledaju u njega i vjerovatno misle na svoju djecu/unuke/rođake sličnog godišta. Misle na njih i nadaju se da ta djeca/unuci/rođaci, sada rade nešto dobro kao ova njihova nada, mladić u bijeloj košulji i dioptrijskim naočalima (tako so-načitan look).

Svjetla tačka ovih posjeta, je bila osoba koja se prema nama odnosila kao prema najvećem smeću. Baba koja hoda na štakama, profesorica srpsko-hrvatsko u penziji, koja nas je sa vrata dočekala sa vikom i dobacivanjem, psovanjem i porugama, ohološču i prezirom. Odmah nas je provalila, i krenula sa punjnjem. Čitala je one listove kandidata i za svakog je imala riječi mržnje. Držala nas je oko pola sata, dok nije svim kandidatima oplela po njegovom/njenom vaspitanju, obrazovanju, elokvenciji, ponašanju i poštenju. Poderala svoj listić ubacila u kutiju, i istjerala iz kuće. Poslije tjeranja iz kuće, okrenu sam se prema njenim vratima, nasmijao se... i tada sam prvi put pomislio da možda ima nade za nas. Ne baš sve, ali par nas...........