Sticky Thinking Nr. 3

NYARLATHOTEPOVA PORODICA

 

"Na ovom svijetu postoje slonovi i postoje misevi..."

 

Nyarlathotep

 

 

 

 

"Da li bih mogao pronaci izuzetni ljudski spiritualni barometar, ili utiske iz spiritualnog opservatorijuma, ili cak Odrzavatelja Zivota? Sa polipskom glavom on bi predstavljao monstruoznu figuru, koja bi na kraju krajeva potpuno izgledala kao covjek..."

 

Dr. Wilcox je pisao u svoj dnevnik, vec dugo ignorirajuci realnost. Bio je 2. april i nigdje nije bilo traga snu ili stvarnosti u njegovom domu.

Sta se desilo u tri sata ujutro? Uspravio se u svom krevetu, ostao uspravljen i iznenadjen, zato sto njemu nigdje nije bilo traga ni u kuci ni u krevetu. Ali, vec u sledecem trenutku, vidio je da nije bilo razloga za cudjenje.

 

"Sklon sam srcu", mislio je, "sklon sam ustanovljavanju svakog vidljivog nereda i sada mi srce priredjuje opskurnu lekciju. Cak vise vidjeh nego sto sam vidio. Nema razloga da bi se zbog bilo cega zalilo..."

 

Kraj je dosao brzo. Bio je srcani napad.

 

 

"Dovraga, sta bih mogao pronaci? Tamo neku natprirodnu prevaru, zakon lutanja, pomijesani zelatin? Cuj, ja sam nastrana glina, koju je nemoguce modelirati."

 

Ovo su bile Faraonove rijeci, tako su ga zvali zbog njegove navike da ocekuje bezpogovorno potcinjavanje i slijepo obozavanje njegove sijajuce licnosti od strane svake kreature, bilo zenskog ili muskog spola. Ljudi su ga drzali za ulicnog mudraca, pritom mu je bilo svejedno da su ga drzali za moguceg predsjednika. Upravo sada je govorio sa nekim covjekom, koji mu je prisao sa predlogom za jedan zesce intelektualni dogadjaj. Faraon naravno nije imao ni najmanju zelju da ucestvuje. Hodali su ulicom i bila je topla aprilska noc. Stranac je nastavio:

 

" Mozda bi ti moj ujak mogao ponuditi svoje tumacenje natprirodnog. Cini mi se, da bi to bilo interesantnije za tebe nego sto sam ja."

 

"Mislite na Dr. Wilcoxa?", rece Faraon sa pomalo sumnjicavim glasom, posto mu je ovaj bio poznat kao siznut. Ali u ovom trenutku on nije bio ni siznut, ni naucnik, niti bilo sta drugo. Ulicni sat je pokazivao nekoliko minuta nakon 3.

 

"Nema razloga da bi se zbog bilo cega zalilo..."

 

Njegov... necak osjeti stranu hladnocu u svojim grudima.

 

"Hajdemo na tramvaj. Sada zaista moram odavde..."

 

 

Nyarlathotep jos nikada nije vidio tramvaj.

Nyarlathotep je sisao niz stepenice, sa osjecajem monstruozne krivice. Rekao je: "Nisam mogao ostati isti. Napetost svjetskih duhova je uzasavajuca, jer danas nikakvo drugo..."

Onda se glasno nasmijao i nastavio hodati skoro lebdeci pod bolesnim, iznabadanim nebom.
"Zato sto danas vise nece biti povratka."

Nyarlathotep je bio veoma star. Glava enormno velike porodice i svaki put kada bi neko iz klana umro, uvijek mladji od njega, osjecao je krivicu. Kao da je njegovo tijelo svaku smrt usisavalo na misteriozan nacin i pretvaralo u njegovu zivotnu energiju. Zapravo ga smrt dovodi do smijeha. Upravo je vidio Dr. Wilcoxa kako umire u njegovoj viziji.

 

"Ako je svijet zapravo groteskan, ne bih mogao reci zasto. Urlam, bez glasa, bez razuma. U procijepima uzasa. Eho zabrinutih lica. ONU, Koja Je Oko Nas Nijema U Delirijumu, smo vidjeli samo mi.
Kada Treci Toranj bude otisao, i ostatak ce nestati. Opasnost se uspela do uzbudjujuce visine. Uske doline izmedju bregova prostora moraju biti nadjene. U ovoj cudnovatoj nedobrovoljnoj bici protiv nestanka.
ONA, koja je prije nestala, postace ponovo!
To sam bio ja, koji je treptao iza Kreacije (napolje sa lesevima!), sisao sam dole do vrtoglavice sjenki zbog zeljenih poruka prokletih.
I, dok sam izvikivao zalopojku, ostao sam nepoznat."

 

I sfere, koje se on uvijek usudjivao svijesno prizvati, ostaju nepoznate.

 

 

"Pod tornjevima, koji padaju, ostajemo nepoznati."

 

Dizzy je okoncala pjesmu i zatim je ugledala gledaoce, stubove i rasirene sjenke. Mislila je na svog... oca i zasto nije bio tu. Napustena ponocna pisma... nasi ciljevi putovanja, ovi sitni sati... zatamnjeno ohladjeno sunce. Svjetlucajuci zidovi. Uzasni urbani duhovi ovog svijeta su otisli. Sjenke su osjetljive. Samo ona, Dizzy, se vrtila dalje.

Njen otac se uopste nije pojavio. To je bilo njeno vece i on se nije pojavio.

 

"Neko izuzetno spiritualno otkrice, pretpostavljam...", mislila je. "Nyarlathotepovo prorocanstvo. Opet je imao pravo, uvijek je imao pravo. Ali vrijeme..."

 

Bilo je nekoliko minuta prije 3. Gledaoci su se povukli bez rijeci. Dizzyina noc je svjetlucala na pozadini. Bolesna osjetljiva sjenka na nebu je proricala dogadjaje. Dusa njenog... oca hiljadama godina unazad.

I kad prikazivanje moci dostigne svoj najveci nivo, najuzasniji nivo, kukace svijet u ranama, Faraonove rijeci su zujale u njenim usima, na tamnoj, praznoj ulici. Nije se bojala.

 

"Gdje si bio?", nasmijesila mu se.

 

"Isao sam kroz gradove i borio se, pod prostorom, napaljivao pasivnu gomilu da se obrati mjesecu i sferama svjetla."

 

"Kakav asfaltni elektricitet! Nyarlathotep plese sporo i slijepo."

 

"Nyarlathotep je prestar", rece Faraon kao neki faraon.

 

Dizzy ga je pogledala odozdo: "Mjesec je neobican, nikada nije bio ovako tanak."

 

"Uznemirujuci talas se priblizava, sve ce biti usisano od nepoznatog."

 

"Da li je to svjetlost protiv tame? Da li je to volja protiv sjenke?"

 

Onda su hodali polako, puseci cigarete, svako od njih se za sebe prisjecao Nyarlathotepa i osjecao, kako ih je pratilo nesto Veliko. Bili su povezani sa neobicnim instrumentima. I ponovo su bez sumnje znali, da su bili brat i sestra, jedna porodica.

 

"Ludi, sitni sati.", mislila je Dizzy. Svitalo je.

 

 

Svitalo je u dalekom zalivu, pokrivenim snijegom. Nikada ranije nije imao svoj komad zemlje. U ovom zalivu bi mogao zamisliti da ne bude bezglasni monstrum. Neobjasnjivi pejzazi pokriveni snijegom bez ikakvog traga. Ovi pejzazi su bili uzasavajuci, ali on je pronasao utociste kod njih. Mrmljao je kako treba unistiti gradove.

Bio je bezimeni covjek, jer je to bio njegov sopstveni izbor. Odrastao je u nekom velikom gradu, gdje nikada nije padao snijeg. Bio je grozno blijed i njegovo odrodjeno lice je pokazivalo najgore fantazme. Mrzio je sve, sto ga je okruzivalo, mrzio je sazaljenje ili mucninu, koje je izazivao njegov nastup. Morao je da napusti ovaj grad, ove ljude. Duhovi svijeta. Morao je da ode, da vidi ovaj zao snijeg.

Bogovi su ga ucinili nastranim... Bogovi i ljudi. Ali sada je on donosio presudu o nastranosti. Jedina porodica koju je imao, je bila Nyarlanthotepova. Ona ga je naucila da bude svoj. Dizzyina sjenka je pisala talase preko pejzaza prekrivenih snijegom.

Iskre su na zadivljujuci nacin pisale nocne fantazme. Onaj, koji se bori protiv izlozbi moci, nam je pokazao cilj putovanja!

Svi znaju ovu svirku na flauti kad se otvore ustanicka groblja. Ova zla lica, koja izlaze iz kosmarnih krikova, eto ih, tvoji Prijatelji Noci. Nema neprijatelja! Nema uzajamnih upozorenja! Nema covjeka koji bi nestao pred ovom monstruoznom fizickom opasnoscu. Iza ovog svijeta se uspinje Nyarlathotep. Pocinjemo sa nasim puzecim haosom!

 

 

Billy Rebro se probudio. Eho sna je jos uvijek odzvanjao. Sanjao je kako je postao medijum nekog suludog prorocanstva. Nasmijao se:

 

"Mozda sam ja posljednji u ovom Nyarlathotepovom porodicnom stablu."

 

Otisao je u kuhinju da bi napravio sebi kafu. Na kuhinjskom stolu je lezala Dizzyina knjiga sa posvetom:

 

"Vidjecemo sfere svjetla i tamo gore, nad sferama, nestacemo u zemlji bogova, izmedju svjetlucajucih zidova."

 

Billy se osjecao cudno. Dizzy i njen prijatelj (kako se ono bjese zvao - Faraon? Dragi Boze!) su ga sasvim uvukli u njihove price. Taj tip stvarno izgleda kao jebeni faraon. Isuse!

Billy je jos od djetinjstva poznavao Dizzy i sada su stanovali skupa. Ipak, jedino o njoj, u sta je bio siguran, je da zaista ima veliku otkacenu porodicu. Billy Rebro je duboko udahnuo. Ako joj je to zaista bila porodica...

 

 

Bio je 4. april. Soba Dr. Wilcoxa, prepuna svjetla, izgledala je drevno. Dizzy je sjedila za njegovim radnim stolom i takodje je izgledala ostarjelo. Pisala je stihove:

 

"Jednom smo ugledali haos/onda smo vidjeli noc..."

 

Zvonjava na vratima je prekinu. Nije odmah ustala. Vrata se otvorise sama od sebe i unutra udje Billy Rebro sa izmjenjenim izrazom lica.

 

"Neki prijatelj mi rece da nikada nije vidio zaliv tramvaja. Sta to znaci?"

 

"Moj otac je umro", Dizzy nije posvetila njegovim rijecima nimalo paznje.

 

Uprkos tome, Billy nastavi: "Isti prijatelj mi je takodje rekao, da je neki pritisak uzasan i da mjesec baca svoje zrake na zli snijeg... Tvoj otac nije mrtav. Otisao je u jedinom mogucem pravcu."

 

"O cemu govoris?", Dizzy je bila zbunjena.

 

"Dizzy, sve sam sanjao. I tvoju porodicu. Dr. Wilcox zapravo nije tvoj otac, ne u smislu krvi, zar ne? I onaj ludak, Faraon, je na neki nacin tvoj brat, iako mi to nije sasvim jasno. Neka vrsta izbornog srodstva, zar ne? Nyarlathotep je taj, koji bira. Ili mi biramo sami? Neki monstrum je pobjegao iz grada da bi cuo Bice iz Nyarlathotepovog prorocanstva. Taj monstrum je takodje tvoj brat. Sanjao sam njegov zaliv. Ali tramvaji... Sta tramvaji imaju sa tim? Osim... da se pritom ne radi o nama; mi, koji zivimo izmedju tramvaja... Dizzy, zar nisam vec dio te porodice? Zar ne kazem 'mi'?"

 

"Ti izgleda znas vise od mene", rece Dizzy zamisljeno, "Ali ne radi se o izboru. Nyarlathotep nas zove na razlicite nacine. Svako, ko se odluci da ga cuje, je dio njegove porodice. 'U uskoj dolini pod bolesno blijedim zvijezdama..."

 

"... Iskre su na zadivljujuci nacin napisale nocne fantazme'", Billy Rebro okonca njen stih. Dizzy ga pogleda zacudjeno. Zatim rece:

 

"Tebe je Nyarlathotep pozvao kroz san, bas kao sto je mog oca pozvao kroz nauku i mene kroz poeziju. Svaki i svaka od nas bi trebali reci istinu na svoj sopstveni nacin. Samo tako moze istina biti upotpunjena. Istina ima nebrojeno mnogo oblika u kojima se ukazuje."

 

Zajedno su pregledali rukopise Dr. Wilcoxa i ubrzo im je postalo jasno da on uopste nije bio otkacen. Pripremao je izlaz iz tamne sudbine svjetskih duhova, nesvjesne staticne mase, koju je Faraon, taj ulicni mudrac, ismijavao svakom prilikom. Dr. Wilcox je stremio najvisem nivou razvoja ljudske spiritualne svijesti da bi je na ovaj nacin spasio od degradiranja, koje bi je dovelo mic po mic do totalne izopacenosti. Nyarlathotep je govorio o svijetu, koji ce izranjavan pjevati zalopojke i o svijetu, koji se bori protiv tame.

 

"Da li je to svjetlo protiv tame? Da li je to volja protiv sjenke?"

 

Cutali su i slusali eho prorocanstva:

 

"Kada smo zapoceli u uskoj dolini pod bolesno blijedim zvijezdama, iskre su na neopisiv nacin pisale nocne fantazme. Kada smo bili izbaceni iz doline, podigli smo novi grad od neupokojene, prastare, urodjenicke krvi. I ponovo smo se smijali, kada je elektricno svjetlo primoralo covjeka da drhti, bas kao sto je drhtao pred iskrama.

Na ovom svjetu ima slonova i ima miseva. Slonovi se pokrecu sporo i tromo, u coporima, teski su i veliki. Misevi se pokrecu brzo, od mjesta do mjesta, provlace se kroz svaki procjep, njuskaju iza svjetlucajucih zidova, ispod prostora; izludjuju slonove. Vidio sam crninu sjenki prije 27 vijekova. Vidio sam slonove kako dolaze na ovu planetu. Vidio sam uspinjuci pakao "mudrih" muskaraca. I odgojio sam porodicu miseva i rasuo je po usamljenim mjestima da bi glodali tornjeve slonovske zgradurine. Prvi toranj, drugi toranj... i kad treci toranj ode, ostatak ce nestati. I onda ce ONA, koja je prije nestala, ponovo postati! Majka haosa... Sapnuo sam jednom umirucem misu u uho: 'Majka je najbolji ulog.'

Postoji jedan svijet, u ranama, koji ce pjevati zalopojke i postoji drugi svijet, koji se bori protiv tame: svijet, u kome nema kosmara, ustanickih grobalja, neprijatelja i uzajamnih upozorenja; nema covjeka, koji nestaje zbog monstruozne fizicke opasnosti. Moja djeca su djeca ovog svijeta.
Imam djecu posvuda, po ulicama, medju naucnicima, medju umjetnicima, medju bezimenim ljudima, koji se povlace u bezimene zalive, predano prave vrtloge i ne boje se. Konacno je doslo vrijeme, sve ce poceti sa nasim puzecim haosom.

Sfere svijetla, mislite na njih!"

 

 

Zoe&Leon

Select rating12345

Prosecna ocena: 5 (1 biracki listic)