Sticky Thinking Nr. 2

TRANSPORT

Sjeo je u fraktalnu kaligrafiju i ugledao se kako uljuljkava noćnu baražnu liniju snova...

Kiša pada, sve postaje još siromašnije u tim praznim danima... 28 udaljenih svjetala na horizontu… ali on i dalje gleda svoju unutrašnju stvar, možda će uspjeti da je otkrije negdje u toj somotnoj tami, od koje mu nema spasa. Izabrao je tamu. Tek onda je mogao da vidi svaki događaj u prolazu, maskiran kao presuđujući bog oko slijepih krivina, koji se pomjera ka posljednjoj kapiji. Reproducirana polomljena grnčarija se kreće kroz fraktalnu masu i idiot otvara još jedan od sićušnih neželjenih fragmenata:

Crvena leća noći. Niotkud svjetla. On osjeća čelične slojeve straha pod vozom u punoj brzini.

To je ta presuda za koju ne postoji pomilovanje. Miris naftalina negdje ispod grudnog koša. To je kraj somotnih crnih površina, sadržanih u pokretu. Miris stare završene linije. Iznad njega trzaj, nelagoda, pad kristalnog dvorca. Vrisak para nebo. On i dalje sjedi u somotnoj tami, bez ičega za pušiti, osjećajući metal što se približava. To je neki monstruozni ogromni mehanizam najdestruktivnijeg oružja panike, gvozdeni produžetak tastature zla…

Dostojanstveni primati su se držali za Zemljane. U vrijeme ove priče, ti životni oblici su naučili kako da dostignu simulacije lojalnosti i primitivne osjećaje krivice. Sve to im je napravilo ogromne komplekse i donijelo teoriju vjerovatnoće. Samo nekoliko primata je bilo istinski mudro.

A samo su se veliki dostojanstveni primati u stvari držali za Zemljane. Njihov biznis je bio da se bave pretpostavkama da oni nisu mehanički već filozofski izazov. Šestonoga većina je trebala, među ostalim stvarima, da bude iznesena napolje, daleko napolje.

Kako je to odvratno. Kako je to jebeno odvratno… iznad njega sloj dima od prošle noći. Raspravljaju se oko teritorija sjedeći u svojoj somotnoj tami, gdje je zabranjeno pušenje, osjećajući metal što se spušta. Niotkud svjetla. Strah ga je od većine.

Život Zemljana: svi smo mi fukara, relikti, iscrpljene žene koje se bave dječijim pričama, matori pijanci koji pišu simfonije i otkrivaju stvari kao što je razdraganost i ostale pseće karakteristike. Životni oblici prokleti nevidljivim spasenjem.

Krivica u totalnom blackoutu, bez zračka svjetla.

Srebrno svjetlo počinje da probija tamu. Svo to bijelo svjetlo je polako dolazilo cureći, da bi se sad prosulo po tami kao neko debelo ćebe, tartan narandžastog, rđe i purpura. Lobanja kao da mu je napravljena od metala. Odmah iznad njega, 12 stopala počinje da razotkriva raspored pijanih besposličara, neki sa uniformama preko glave. Samo su najbliža lica vidljiva. I ona spadaju među ostale stvari koje treba izbaciti napolje, u nevidljivo spasenje. Stvari koje treba izbaciti napolje nemaju nikakvu masku. Rusi kad su najozbiljniji ne nose maske. Jagodične kosti poskakuju neprestano.

Samo su najbliža lica vidljiva i niko ne pokušava da dovede dogadjaje do Apsolutne Nule… Javlja mu se plastična pomisao da pobjegne Istosti: zamišlja se u Tokiju. Zatvarajući oči, idiot pritiska svoje čelo sa totalnim ubjeđenjem:

Otvaram svoju noć pod drhtećim krilom zabrljanog srebrnog mozaika. Prostor iza je pun perifernih slika… Opet otkrivam ljepotu u nedefiniranoj kaligrafiji… zabrljani mozaik usamljenih tragova.

Kiseo miris grada. Crveni zigurati smrti su tamo. Fekalni snijeg posvuda, od njega su napravljeni čitavi dijelovi grada… Rijeka teče noseći svjetlucavo meso karnevalskog boga, projektili su pali po sjevernom predgrađu… Kanalizacija smeđih izlučevina dodaje svoju prljavštinu vec postojećoj.

Crni ljudi sa cerekom zla, konstantno ulaze otpozadi noseći prazne flaše… Laserski projektili noćnog kluba sijeku vazduh… Gledam ispod plastičnog krila. Posmatram mrtvo tijelo, ubistvo leži u vazduhu iza prozora. Slavenska lica zazivaju neželjene fragmente. Njihove mlade šećerne lobanje. Bilo koji oblik da poprime, njihovi proizvođači sa azijatskim jagodičnim kostima se uvijaju na hotelskom prodajnom kanalu.

Drevni američki auto se dovlači… slike u objektivu, pozelenjela VIP lica zapamćena iza njihovih neprovidnih misli… neprobojni prozori jure kroz grad…

Treperava svjetla u zidovima… Neki mnogo matori pacovi su pocrkali ovdje. Oko slijepih krivina uvija se posljednja kapija.

Lica se okreću. U pokretu su. Prolaze u liniji, napuštajući usamljene tragove, kiseo miris glavne stanice, izlaze iz centra i počinju da se probijaju u veliku odsutnost bez svjetla… veliku odsutnost Nule… Kiša pada pogotovo u zoru, umotavajući očajnije dijelove grada u plave sjenke.

Kreću se. Ali to nije rasplitanje, to je konstantno uplitanje u razrušene gradove siromašnih, mjesta čija je imena pročitao pod kapijama prolaza, tajni ulazi od trulog betona koji su pristupačni samo kroz zanesenost duše…

Ulaze u razrušene gradove siromašnih, tajne prolaze od trulog betona, ostarjele rđe u tim praznim danima, svjetlijim i starijim. Idiot osjeća slojeve staklenog straha, reflektirane samo kao srebrnkaste spektakle, koji su pali po sjevernom predgrađu; 73 bulji u spasenje. Lica se okreću. U pokretu su. Gdje li je samo kraj svemu tome ?

A većina primata ignoriše sve moguće u toj mjeri da je zaboravila kako je cjelokupno ponašanje jednako mehaničko. Ovo ih je dovelo do pitanja da li postoje negdje pripitomljeni primati, pogotovo naučnici, koji misle. Ali uživali su u mehaničkim odgovorima na mehaničke stimulacije.

Psa možemo shvatiti u jednostavnim mehaničkim metaforama. Sve zato što je mačku teže razumjeti nego psa.

Schrödingerova Mačka nikad nije postala tako slavna kao Pavlovljev Pas, jer su primati bili naviknuti da misle kako sve ima samo jedan razlog. Ovu kauzalnost su odlično razumjeli. Ali kvantna kauzalnost nije bila shvaćena na Zemlji. Većina zemaljskih primata nije shvatala tu prostu filozofsku grešku. Obično je tako na primitivnim planetama, prije kvantne kauzalnosti. Ne možeš da shvatiš ono što nisi u stanju da vidiš.

Zoe&Leon