Nasa baka

Bio sam na ostrvu kojem se uvjek rado vracam, a na koje sam igrom slucaja prvi put krocio prije ravno 12 godina.

Znaci 1996 godine, ljeta Gospodnjega, Robinzon Kruzo iz Republike Srpske prvi put je krocio na ostrvce od ohladjene lave u sred okeana, tako reci u pm.

Kako sam uopste stigao tamo?...kao sto rekoh, igra slucaja...jos dok je trajao rat, onaj pravi ne ovaj verbalni koji i dalje traje, upoznao sam medicinsku sestru koja je radila za plavce, a inace je rodom sa istoga. Sjecam se da sam je pitao, koji ces ti sestro slatka u ovoj vukojebini...dosadno ti tamo medju bananama i valovima, a...Rece, bas tako, i ne trepnu...nisam vise nista pitao, tih dana sam svakako bio ubjedjen da su svi odlijepili, mislim na kompletan svijet i da su dosli kod nas jer smo jedini koji su ostali normalni:-)

Elem, prodje rat, otisla i sestra medicinska nazad na svoje ostrvo i poslije nekih pola godine zvoni mi telefon...halo, ola, halo, ola...jebo te ola, da te jebo, pomislih u sebi neko me zajebava i spustim slusalicu..kad opet, telefon...halo, ola Ipsi, ovdje sestra sa ostrva u pm...bilo joj je simpaticno kada sam rekao da je njeno ostrvo u pm pa zapamtila.

Gdje si sestro medicinska, kome sada rane vijas?

Kod kuce sam Ipsi i voljela bih da budes gost mojoj porodici i meni!

Ojha sestro draga, gdje cu ja ovako opicen u glavu (rat samo sto je stao, molim da se to ne zaboravi;), zamisli da ti po ostrvu rovove pocnem kopati i sa Fraknovim duhovima u boj udjem?!

Nije problem, kad te nostalgija stigne, idemo u napustene kasarne kojih na ostrvu ima par komada pa cemo se gadjati kamenjam:-)), rece..

I tako, papir ovaj onaj, viza ova ona, sletjeh tada i od tada redovno uvjek nanovo.

S vremenom osjecam se na istome kao domaci, nisu to vise one turisticke posjete gdje te sad pa sad opeljese lokalni djilkosi....jok, postao sam jedan od njih;-)

Nego, o cemu sam htjeo...da...o baki moje medicinske sestre, koju iz milja svi zovemo "nasa baka". Sigurno svi poznajete jednu od takih baka...one koje se ne mijenjaju godinama, ne povinuju vremenima, kao da su rodjene da postanu bake i to zauvjek ostanu...kad god dodjem ona je ista, sa istim osmjehom i borama, ali sa uvjek novim rijecima koje me ostave bez teksta.

Elem, od moje prve posjete do dana danasnjeg ja sa bakom provodim najvise vremena.

Prvi put kada sam dosao docekala me kao unuka koji dugo nije dolazio...zagrlila me njezno, od srca i rekla je samo....sjedi, sigurno si umoran, sine moj...sa toliko iskrenosti da ja, tih godina amputiran od osjecaja, sam se najezio.

I dan danas sam siguran da je upotrjebila magicne rijeci, jer nakon istih sam sjeo pored nje, beskrajno umoran, ne od leta, niti od peripetija u vezi vize, ne od promjene vrenena...vec od svega kroz sta se proslo par godina prije toga...od razaranja, patnje, rata, smrti, okruzenja....nasula mi je domace vino, njena cerka a moja medicinska sestra joj je govorila da me pusti, ali ja sam sam rekao da je u redu i da mi sasvim odgovara njeno drustvo.

Od tog trena nasi razgovori nisu prekinuti...pricala mi je o svom muzu koji je bio u Frankovoj policiji i bratu koji je bio protivnik tog rezima...zivotu u tadasnjoj Spaniji...i uvjek razgovor zavrsavala rijecima...to je zivot, oboica su voljeli svoju zemlju tu spora nema, oboicu sam cekala sa zebnjom.

Nasa baka nikada nije napustila ostrvo i dan danas cuva par ovaca i ima manju plantazu banana i sasvim je zadovoljna i srecna....

U medjuvremenu je bakina unuka, a moje medicinske sestre cerka izrasla u pravu ljepoticu koja pokazuje svoje novootkrivene adute...primjetila je baka, naravno, da moj pogled ode za tim dupencetom kad prolazi pored mene, bez obzira o cemu ona u tom trenu pricala i samo mi rekla:

Sine, ti si moj, a i ona je moja, nema pipanja..gledati mozes....ona ce vec naci sebi nekog spanca:-)))

Ne brini bako, pa ti si me naucila da svi imamo svoje ostrvo i kako god nekome da izgleda, ono je nase i tu su nasi korijeni.

Pa ti si mi uvjek govorila da bez obzira sto nas svi osudjuju, okrivljuju, preziru....mi treba da vjerujemo u sebe, jer ako me nista ne moze ubjediti, onda valjda vjerujem tebi...vjerujem ti bako, zaista ti vjerujem:-)

Pricah sa bakom ovaj put o sve vecem prilivu turista na ostrvo...kaze, ne dotice je to, ona ima svoj svijet, a svi su slobodni da grade svoj.

Jedino kaze, ne moze bas da svari marokance, indijce i pedere...dobro, nisu joj dragi ni njemci ni englezi...hahaha...pa reko, bako, cuti bre...da te cuju nasi nvo-ovci najebala bi:-))

Kaze, sine, neka njih, nek su zivi i zdravi ali neka ne diraju moj mali svijet.

Sasvim sam zadovoljna svojom konzervativnoscu i tradicijom.

E bako...i zato te volim:-)

Do sada kad sam se spremao za povratak samo bi rekla, izljubi sve koji su ti dragi kao da ih ja ljubim...ovaj put me zagrlila i kao dijete po glavi pomilovala i rekla....cuvaj se sine....

Poljubio sam je u izborane obraze....siguran sam posljednji put....jer i vjecite bake jednom odu u raj....

Nedostajace mi, iako nikada nece sasvim otici.