Teorije zavjere 2

INTERVJU SA R. A. WILSONOM 2

Q: U Njemackoj je 11. 8. 1999, dan totalnog pomracenja Sunca, za neke bio apokaliptican datum. Pojedini interpreti su kod Nostradamusa pronasli da ce na ovaj dan ruska armija izvrsiti invaziju Zapadne Evrope...

A: Kada sam 1980tih zivio u Los Angelesu, bilo je rasireno misljenje da ce grad, po Nostradamusu, nestati u moru odredjenog datuma. Mnogi su povjerovali u to, tako da su izlazi ka pustinji i brdima bivali zakrceni. Kada bih isao u kupovinu, vidjao bih u dnevnim novinama naslove tipa: „Ako citate ovo, Nostradamus je pogrijesio jos jednom.“ – ali cinjenica da svijet nije propao nikoga ne sprijecava da se nada. Uostalom: sta zapravo znaci „propast svijeta“. Ako ovaj planet dodje do kraja – a neke lude vlade i neki naucnici izgleda da tesko rade da im to uskoro podje za rukom, - to ne znaci da ce svijet nestati. Mi smo prilicno izolirani u univerzumu, negdje na rubu drugorazredne galaksije – a kako je govorio Carl Sagan, postoje milion i milioni slicnih galaksija. Univerzum ide dalje, iako smo mi na ovom nasem malom planetu sjebali... kako se „fuck up“ prevodi na njemacki?

Q: Uopste se ne prevodi. „Fuck“ i „abgefuckt“ su u medjuvremenu usli u njemacki jezik, kao i „rucksack“ i „kindergarten“ u americki engleski. Ovo me dovodi do pitanja o jednom od najinteresantnijih unosa u Vasoj knjizi, teme „jezik kao zavjera“.

A: Jedan od efekata indo-evropskih gramatickih sistema je njihova sklonost ka generalizacijama. Kazemo „listovi“ i automatski zamucujemo razliku, cinjenicu da postoje velike razlike izmedju pojedinacnih listova, izmedju „Lista 1“, „Lista 2“, „Lista 3“. Svaki je razlicit, ali struktura naseg jezika nas prinudjuje da pronadjemo opstiji pojam. Zbog toga, ako govorimo o „protestantima“, polazimo od premise da su svi isti – kao da smo dogmaticni katolici. Svi poznajemo plodove antisemitizma i rasizma, koji jos samo poznaju „Jevreje“ i „Crnce“. Da imamo drugaciju jezicnu strukturu, ne bismo uopste bili u stanju da razmisljamo na ovaj generalizujuci nacin – ne bi postojao pojam „listovi“, vec bi smo morali govoriti o pojedinacnom „Listu 1“, „Listu 2“, „Listu 3“.

Pojedini jezici sjevernoamerickih indigenih naroda su veoma blizu idealu, koriste daleko manje generalizacija i vise specifikacija. Takodje posjeduju drugaciju vremensku strukturu. Zbog toga se i o Einsteinovoj teoriji relativnosti, kako je pokazao Benjamin Lee Whorf, puno lakse moze diskutovati na jeziku Hopija nego na bilo kom evropskom jeziku. Uopstavanja nase gramatike ne oslikavaju stvarnu prirodu stvari. Postoji zanimljiva knjiga, „Biochemical Individuality“, u kojoj je na jednoj stranici prikazano pet individualnih ljudskih zeludaca, izvadjenih iz preminulih osoba, dok je na drugoj stajao „ljudski zeludac“ kako ga vidimo u prosjecnom udzbeniku medicine. Nijedan od pet individualnih zeludaca ni izbliza ne lici na „zeludac“. „Zeludac“ je apstrakcija.

Vec duze vrijeme zastupam tezu „Komiteta za nadrealisticko istrazivanje tvrdnji normalnog“ (Committee of the Surrealist Investigation of Claims of the Normal), koga je osnovao moj prijatelj profesor Timothy Finnegan u Irskoj, i koji tvrdi da ne postoji nesto takvo kao sto je normalno. Ovo udruzenje je cak raspisalo i konkurs sa nagradom od 100000 irskih funti za dokaz da postoji prosjecan zalazak sunca, obican dan, prosjecno ljudsko bice, normalni playmate mjeseca ili tipicna Beethovenova sonata. Nista ne postoji od ovog svega, postoje samo pojedinacni slucajevi. Normalno je ono, sto niko od nas nije – fikcija, stvorena od nase jezicke strukture.

Q: Moze li se objasniti cinjenica da je teoretiziranje o zavjerama postalo dio mainstreama u posljednjih nekoliko decenija sa reakcijom stanovnistva, koje na sve kompleksniji, globalizirajuci svijet, koji postaje sve tezi za razumjeti, reaguje sa sve grubljim apstrakcijama i uopstavanjima?

A: To je zapravo jedna od glavnih karakteristika teorija zavjere: ljudi traze objasnjenja za stvari, koje ne razumiju. „John me je udario“, „Hans me je maltretirao u skolskom dvoristu“... to su oblici jasnih objasnjenja, koje djeca razumiju. I mnogi odrasli zadrzavaju ovaj djetinjasti duh – sa njim i sklonost da traze sto jednostavnija objasnjenja, da traze nekoga, koga bi mogli uciniti odgovornim za bilo koju losu stvar. I to cini teorije zavjera tako primamljivim za ove ljude.

Da bi se doslo do nesto objektivnijeg objasnjenja za to, sto stvari idu lose, potrebno je mozda odredjeno tehnicko, politicko, sociolosko znanje, ali sa njim ljudi obicno ne raspolazu – oni traze krivca. U filmu „The Rising Sun“ Sean Connery glumi americkog agenta, koji nakon dugog boravka u Japanu pocinje da misli kao Japanac i kaze kolegi:

„Kada se pojavi problem mi u Americi odmah trazimo krivca, u Japanu odmah traze rjesenje – i rjesavaju problem, dok mi jos uvjek prebacujemo krivicu sa jednog na drugo odjeljenje.“

Q: U poredjenju sa tim, metoda koju su razvila jevrejska plemena prije nekoliko hiljada godina izgleda prilicno antibirokratski: jednom godisnje su svi grijesi prebacivani na zrtvenog jarca, koji je potom bivao poslan u pustinju...

A: Sir James Frazer je u „Zlatnoj Grani“ (The Golden Bow) pokazao da su slicne metode zrtvenog jarca nalazile primjenu kod mnogih lokalnih kultura sirom svijeta... Sjecam se jednog plemenskog kulta meksickih Indijanaca, koji su jednom godisnje hvatali medvjeda, koji bi bivao zatvoren i prisiljen da slusa grijehe svakog clana zajednice koji bi dosao da se ispovjedi. Nakon toga bi medvjed bivao ubijen – izuzevsi kraj ovaj ritual je u potpunosti preuzet od katolicke crkve kao sakrament ispovjedi. Kada smo vec kod grijeha, treba se zapitati da li je zavjera grijeh, zlocin ili se radi o – kako je nedavno ukazao jedan drzavni tuzilac na simpozijumu o svijesti – „normalnom nastavku sasvim uobicajene prakse u poslovnom i privrednom svijetu“. Svako u biznisu pravi zavjeru protiv konkurencije, svako pokusava da zna vise od konkurencije, sto vodi do obicne industrijske spijunaze, i svako pokusava da zavara konkurentske firme.

To jos vise vazi za internacionalne odnose i konkurentne tajne sluzbe, koje se nadmecu u proizvodnji dezinformacija, lazi koje izgledaju kao istine, koje mozda i sadrze djelic istine, ali su ipak lazi, da bi zavarale drugu stranu. Zbog toga onima koji rade u tajnim sluzbama i ne preostaje nista drugo nego da postanu paranoidni – u biznisu ne izgleda puno drugacije. Upravo se Evropski Parlament pozalio da americka tajna sluzba NSA spijunira evropske firme. Tako nesto se desava stalno – lazi i spijunaza su na dnevnom redu u privredi i politici, sa te strane je zavjerenicko urodjeno kapitalizmu. Ne radi se tu o kontroli kroz neku supergrupu zavjerenika, kako vjeruju neki teoreticari zavjere, vec se u principu svaka individua ponasa kao zavjerenik, kao kod pokera.

Q: Kod mnogih teorija zavjere je primjetno da ne nalaze krivca samo za neki ogranicen problem, vec prezentiraju odgovorne za svo zlo svijeta...

A: Neprijatelj je uvijek refleksija unutrasnje sjenke, potisnutih dijelova Jastva – uopsteno ga opisujemo kao seksualno opsjednutog, nastranog i sklonog krsenju svih tabua koje nase drustvo postavlja. Osim toga je neprijatelj djavolski mudar – zato sto vecina ljudi voli da misli o sebi kao djavolski mudrima iako to u stvarnosti zaista nisu. Vecina zavjerenika u stvarnom svijetu je po mom misljenju takodje prilicno glupa, kao sto je i vecina kriminalaca glupa, ali i ne mora da bude pametna, posto su i policajci poprilicne budale. OK, zivimo u vremenu idealne atmosfere za rast zavjera. Tok pristupacnih informacija se za proteklih nekoliko decenija eksponencijalno povecao i dnevno raste na nevjerovatan nacin.  Taj rast je proizveo ubrzanje tehnologije, ekonomskih sistema itd, koje cini situaciju puno nesigurnijom i nejasnijom za mnoge individue. Oni vise ne mogu da razumiju  sta se desava, boje se za posao ili sjede na ulici. Nije slucajno Hitler, najzloglasniji od svih teoreticara zavjere, uspio sa svojom svjetskom jevrejsko-boljsevickom zavjerom u vremenu kada je vecina ljudi u Njemackoj bila nezaposlena i svjetska privreda bila u velikoj krizi. Vjerujem da se i mi sada nalazimo u depresiji, iako nam mediji u Sjedinjenim Drzavama i dalje pricaju kako „zivimo u periodu do tada nevidjenog blagostanja“ – cijeg do tada nevidjenog blagostanja, pitam se, jer ako pogledam oko sebe, vidim ljude koji se osjecaju drugacije: ocajnicki traze posao ili se boje da ga ne izgube. Za najvise pet procenata stanovnistva je nastupilo doba do tada nevidjenog blagostanja - ostatak je nasamaren.