Voajeri

Vidim da je na ovom blogu omiljeni hobi postavljanje takozvanih licnih skrabotina, pa haj da se uklopim...dvoglede u ruke i da cujem sta vi vidite tako...kad padne noc...

Vrela ljetnja noc tiho uvlaci jedva vidljive ostatke danasnjeg dana u sebe,
dok tupo zagledan u kursor na ekranu koji treperi u ritmu otkucaja mog srca,
vec ko zna koji put pokusavam da od nicega nacinim nesto. Od zasljepljujuceg
bjelog nistavila da stvorim nekakav oblik zivota, sasvim izvesno gubeci pojam
o proteklom vremenu. U svijetu ideja ne nalazim podesan model za svoju pricu i
ne preostaje mi nista drugo nego da i dalje uporno tragam za nekim novim
oblicima ovde u svijetu cula. U svijetu nesavrsenih odraza i blijedih kopija
Carstva Bozijeg.

Dani neumitno prolaze, smjenjuju se brojevi u svojoj ritmici ponavljanja
oznacavajuci vrijeme koje tece bez povratka. Smjena dana i noci, smjena
godisnjih doba, zivota i smrti, a pogled sa mog prozora i dalje ostaje isti.
Kursor jos uvjek treperi na istom mjestu. Mrzovoljno palim cigaretu i prilazim
sirom otvorenom prozoru. Napolju je duga topla noc, naizgled ista kao i
svaka druga. Primjecujem

da je raspored zvjezda nocas ipak nesto
drugaciji. Ulicom prolazi nekoliko automobila i tri prazna tramvaja u tuznoj
povorci jedan za drugim vozeci vjerovatno posljednji krug.

Ljudi su i ove noci noci daleko od Boga, udaljeni jedni od drugih, daleko od
samih sebe izolovani u svojim malim individualnim svijetovima. Distanca se na
prvi pogled cini nepremostiva. Mrsava devojka sa treceg sprata stoji pokraj
prozora i puseci cigaretu posmatra prolaznike i pse lutalice, posto je
iznracunala da je njen intelektualni ciklus danas nizak, cak -97. Knjiga o
trzistu novca i kapitala koja vec danima pociva na njenom radnom stolu,
veceras nece biti otvorena. Momak preko puta u pamucnoj kosulji nebo plave
boje svira saksofon. Otkopcana kosulja otkriva tanki krstic od srebra na
njegovim grudima. Na njegovom licu tragovi zanosa. “Lutka od satena” igra uz
zvuke koji dopiru iz njegove duse.

Na sirom otvorenom prozoru starije gospodje sprat nize od saksofoniste sjedi
crna macka. Njene oci zasvjetlese u mraku kad je pogledala u mom pravcu.
Trgoh se…zakleo bih se da ranije nisam prijmetio da matora, koja je zivjela
sasvim sama ima macku. Iz unutrasnjosti sobe dopirala je diskretna svjetlost.
Ja sam i dalje posmatrao macku iza cije siluete se u tom trenutku pojavio
neko. Neka mlada zena prisla je macki i dohvatila je svojim rukama. Milovala
je macku u ritmu melodije koja je dopirala odozgo. Njeni ritmicni pokreti
rukama duz gipkog tjela macke nalik na nekakav mistican ritual privlacili su
moju paznju. Svjetlo u njenoj sobi postade jasnije i iznenadjeno primjetih da
je djevojka potpuno naga. Odlucio sam da i dalje posmatram siguran da me ona
ne vidi jer u mojoj sobi nije bilo svjetla. Obuzet posmatranjem noci kako
upija dan u sebe i onim sto svakodnevno prati taj cin, zaboravih da se noc
uvukla korz moj prozor, sto mi je u ovom trenutku savrseno odgovaralo.

Nastavih da posmatram nesvakidasnji prizor razmisljajuci o neobicnoj gosci
stare gospodje. Nepoznata devojka je sada obuhvatila macku svojim rukama
blago je podizuci sa prozora, sela je na sims stavivsi macku u sebi u krilo.
Macka je nastavila da prede i proteze se pod djevojcinim rukama. Sad se
sasvim jasno vidjelo da ona nema nista na sebi. Osjetih blagu vrtoglavicu od
njenih pokreta, kao da me podsvesno hipnotise. Bila je to zena nadzemaljske
ljepote, duge crvene kose, skladnog tjela sa pokretima nimfe. Razmisljao sam o
njoj dok sam je tako posmatrao iz prikrajka siguran da me ona ne vidi. Vec
sam vidjeo sebe pokraj nje na prozoru, kako joj prilazim i u njenim ocima
vidim samo jedno. Zelju da je posjedujem. Da zavucem ruku u njenu utrobu, da
se urezem duboko u nju ostavljajuci svoj trag zauvek, krvnicki ubijajuci
posljednje tragove zelje u njoj. Zelje, koja je budila razjarenu zvjer u
meni….

Meki zvuci saksofona utihnuse, crna macka frknu, iskoci iz djevojcinih ruku i
nestade u pozadini. Taj nagli pokret prekide tok mojih misli vrativsi me u
moju sobu, odakle svjestan da sam samo voajer nastavih dalje da posmatram.
Njeno narucje odjednom ostade prazno i ona rukama obgrli svoja ramena.
Ustade i uspravi se okrenuta prema ulici. Podigla je glavu i pogledala u mom
pravcu. Osjetih kako ostajem bez daha polu-otvorenih usta, osluskujuci samo
ubrzane otkucaje sopstvenog srca. Ne, to mi se nije samo ucinilo, ona je
uporno gledala u mom pravcu fiksirajuci me svojim ocima. Ona ipak moze da me
vidi, svjesna da je posmatram…nemoguce! Pomice usne kao da hoce nesto da mi
kaze, pokazuje prstom ka meni a zatim nacini gest kao da me poziva da
dodjem. Ne mogu da vjerujem! Uspjevam da odvojim oci od dvogleda i da ih
grcevito protrljam gotovo mokrim prstima i dalje u neverici. Ovako golim
okom ovog trenutka izdleda da na njenom prozoru nema nikoga…Ali to nije
moguce, gde je nestala? Ponovo kroz dvogled pronalazim njen prozor, ali
ovoga puta ni traga od macke i devojke. Pored prozora podlakcena stoji stara
gospodja gledajuci na ulicu, kao i svake veceri.